Zašto Hrvatska proizvodi suboptimalan urbanizam - i kako izaći iz tog ciklusa

Vrijeme izgovora je prošlo

Više od tri desetljeća prošlo je otkako je Hrvatska postala samostalna država. Iako se u javnom diskursu još povremeno opisujemo kao mlada demokracija, zemlje koje dožive svoje tridesete i četrdesete godine postojanja više ne mogu opravdavati institucionalne slabosti nezrelošću. Tranzicijsko razdoblje završava onda kada društvo mora prestati kriviti povijest i početi preuzimati odgovornost za sustave koje je izgradilo. U jednom trenutku prestaje alibi prošlosti, a počinje zrelost sadašnjosti.

Urbanizam je jedan od najjasnijih testova te zrelosti. Prostor u kojem živimo, radimo, odgajamo djecu, krećemo se i odmaramo odražava razinu organizacije društva bolje od bilo koje političke parole ili ekonomskog pokazatelja. Ako je prostor loše isplaniran, taj se propust vidi svakoga dana. On postaje trajni podsjetnik da nismo uspjeli stvoriti sustav koji razumije koliko je prostor dragocjen i koliko je odgovorno njime upravljati.

Urbanizam kao temelj kvalitete života

U razvijenim europskim državama urbanizam je jedan od glavnih kriterija društvenog napretka. Kvaliteta života ne mjeri se samo prihodima nego pristupom javnim prostorima, zelenim površinama, sigurnim ulicama i uređenim gradskim cjelinama. Hrvatska, međutim, još uvijek često gradi s pogrešnim prioritetima. Naglasak se stavlja na kratkoročne interese, na brzinu, na improvizaciju, na rješenja koja ne promišljaju dugoročne posljedice. Kvaliteta prostora ostaje u sjeni drugih tema, iako bi trebala biti jedna od najvažnijih.

U tom kontekstu posebno se ističe činjenica da hrvatski urbanizam gotovo uopće ne planira rekreacijske zone, parkove, šetnice, biciklističke koridore i zelene površine. Gradovi se u pravilu oslanjaju na parkovne strukture nastale u vrijeme Austro-Ugarske, koje su već tada bile promišljene i ambiciozne, ili na rijetke primjere iz razdoblja Jugoslavije. Suvremenog stvaranja zelenih zona gotovo da i nema. Nova naselja nastaju bez parkova, šetnica i javnih prostora; planovi ih ne predviđaju, investicije ih ne financiraju, a gradovi ih ne iniciraju. Posljedica je da građani u velikom broju sredina nemaju jednostavan, pješački dostupan prostor za rekreaciju, opuštanje i boravak u prirodi. To je izravni udar na javno zdravlje i na kvalitetu života, a dugoročno i na privlačnost samih gradova.

Zašto ne dosežemo standarde razvijenih zemalja?

Često se tvrdi da je dio uzroka u povijesnim okolnostima. Hrvatska je desetljećima bila dio političkog sustava koji je prekinuo urbanističku tradiciju i institucionalnu memoriju. No unatoč tome, mnogo je stručnjaka koji će reći da je urbanizam bivše Jugoslavije, uz sve proturječnosti, bio sustavniji i profesionalniji od današnjeg. Postojali su urbanistički zavodi, dugoročni planovi, interdisciplinarni timovi i jasna metodološka pravila. Danas takav sustav ne postoji. Planiranje je rascjepkano, fragmentirano i često prepušteno administrativnim strukturama koje nemaju dovoljno znanja niti iskustva.

Ako urbanizam definiramo kao disciplinu koja treba osigurati uravnotežen, održiv i funkcionalan razvoj prostora, tada bi bilo teško tvrditi da takav sustav u Hrvatskoj uistinu funkcionira. U većini slučajeva urbanizam je sveden na izradu tehničke dokumentacije, dok se vizija, metodologija i interdisciplinarnost gotovo ne pojavljuju. Planovi se donose da bi se zadovoljila forma, a ne kako bi se isporučila strategija razvoja.

Kritična točka: nedostatak znanja i kompetencija

Najdublji problem hrvatskog urbanizma leži u nedostatku znanja i stručnosti unutar lokalnih samouprava. Većina gradova nema vlastite urbanističke timove, a odluke o prostoru donose ljudi bez adekvatne strukovne podloge - pravnici, administratori ili politički kadrovi. Urbanizam je jedna od najkompleksnijih disciplina modernog društva. Zahtijeva razumijevanje arhitekture, prometa, ekologije, ekonomije, sociologije, tržišta nekretnina i dugoročnih urbanih trendova. Malo koja hrvatska administracija može obuhvatiti tu širinu.

Nedostatak znanja rezultira planovima koji zadovoljavaju zakonsku formu, ali ne stvaraju vrijednost. Neki gradovi doslovno desetljećima ponavljaju iste greške jer im nitko nikada nije prikazao drugačiji model promišljanja. Struka je iz procesa gotovo nestala, a kada se i uključi, njezina uloga najčešće se svodi na tehničku provedbu političkih odluka, a ne na stvaranje stručne vizije.

Javna nabava kao generator lošeg urbanizma

Sustav javne nabave dodatno produbljuje problem. Model odabira najpovoljnije ponude može biti koristan za nabavu roba ili opreme, ali je poguban za nabavu stručnih usluga. Najniža cijena u urbanizmu gotovo uvijek znači najnižu kvalitetu. Rezultat su planovi izrađeni u kratkom roku, bez dovoljno analize i bez interdisciplinarnog pristupa. Dugoročna šteta daleko je veća od prividne uštede.

Posebno se problem ogleda u činjenici da se na isti način vrednuju uredi koji imaju međunarodna iskustva i uredi koji nikada nisu radili kompleksne projekte. Sustav im daje jednako polazište, a odluka pada na najnižu cijenu, ne na najveću stručnost. Time se stvaraju planovi koji ne mogu voditi razvoj, niti upravljati pritiscima, niti osigurati kvalitetu života. Takav sustav zapravo nagrađuje prosječnost i kažnjava izvrsnost.

Razvoj prostora bez infrastrukture: recept za nezadovoljstvo svih

Jedan od najozbiljnijih simptoma lošeg urbanizma u Hrvatskoj je činjenica da razvoj prostora u mnogim sredinama napreduje bez prethodnog osiguranja komunalne i prometne infrastrukture. Postojao je kratkotrajan pokušaj da se zakonski uspostavi obveza izgradnje infrastrukture prije izdavanja dozvola, no ta je odredba vrlo brzo napuštena nakon ulaska u Europsku uniju. Posljedica je nastavak modela u kojem se grade novi objekti, ali ne i prometnice, parkirališta, javni prostori, dječja igrališta, škole, vrtići ili kanalizacija.

Takav pristup nema dobitnika. Investitori plaćaju komunalne doprinose, ali ne dobivaju infrastrukturu. Gradovi koriste ta sredstva za druge potrebe, jer ne postoji plan koji ih obvezuje na izgradnju primarne infrastrukture na mjestu gdje se razvoj događa. Javnost je nezadovoljna jer se postojeća infrastruktura preopterećuje, često je već u startu nedovoljna, a dodatna gradnja cijeli sustav čini disfunkcionalnim. Ovdje se vraćamo na važnost master planiranja. Velike zone omogućuju koordinaciju više investitora, pravednu raspodjelu troškova, stvaranje realnih financijskih kalkulacija i oblikovanje kvalitetnog javnog prostora. Točkasti razvoj - čestica po česticu, tome nikada neće moći konkurirati.

Gradovi trebaju vlastite stručne timove

Još jedan važan segment često se zanemaruje: gotovo niti jedan hrvatski grad nema poziciju glavnog urbanista ili organiziranog stručnog tima koji bi imao mandat oblikovati i nadzirati razvoj prostora. Urbanizam se često vodi ad-hoc, bez kontinuiteta, bez institucionalnog pamćenja i bez dugoročne metodologije. Outsourcing stručnjacima sam po sebi nije problem; problem nastaje kada lokalna administracija nema kapacitet da kontrolira i upravlja tim procesima.

Model gradskog urbanista, kakav imaju brojne razvijene europske zemlje, Hrvatskoj je nužno potreban. On ne bi bio zamjena za vanjske stručnjake, nego koordinator i čuvar vizije grada. Naravno, postoji rizik da takva pozicija postane predmet političkog kadroviranja, ali rizik nestručnosti i potpune odsutnosti strateškog vodstva daleko je opasniji i već ga živimo. Bez profesionalnih, autonomnih urbanističkih timova gradovi ne mogu donositi kvalitetne odluke o prostoru.

Tipologija, proporcije i estetika: lekcije koje nismo naučili

Još jedno područje u kojem značajno zaostajemo su tipologije i arhitektonske smjernice. Mnoge europske zemlje pažljivo definiraju izgled, proporciju, materijalnost i estetsku logiku svojih naselja. Rezultat su mjesta u kojima postoji jasna identitetska prepoznatljivost, u kojima suvremena arhitektura koegzistira s povijesnim kontekstom, i u kojima je vizura prostora pažljivo očuvana.

Hrvatska, međutim, ovu temu rješava paušalno i nestručno. U nekim se sredinama uvodi zabrana ravnih krovova i smatra se da je time tipologija određena. U drugim se slučajevima zabranjuju se ili ograničavaju balkoni, iako suvremeni kupac stana na obali gotovo sigurno neće razmatrati objekt bez balkona. Time se stvara sukob između potreba tržišta i rigidnih, nestručnih pravila koja ne razumiju suvremeni način života. Rezultat su objekti koji istovremeno ne zadovoljavaju tržište i ne čuvaju identitet mjesta. To može riješiti jedino interdisciplinarni pristup, u kojem se urbanizam, arhitektura, konzervatorska struka i tržišna logika sagledavaju istovremeno.

Konzervatori kao potisnuti, ali sustavno važan problem

Konzervatorska zaštita trebala bi biti jedan od najvažnijih elemenata očuvanja povijesnih gradova, no u Hrvatskoj je ona, nažalost, često postala prepreka razvoju. Razlog nije u ideji zaštite, ona je iznimno vrijedna - nego u načinu na koji se provodi. Prečesto se odluke donose bez interdisciplinarnog sagledavanja konteksta. Konzervatori ponekad interveniraju u milijunske investicije određujući nijanse boja ili zabranjujući funkcionalna rješenja bez jasnog kriterija. Čitave povijesne cjeline ponekad se blokiraju zbog neselektivne i preširoke zaštite koja guši razvoj, umjesto da ga usmjerava.

Suvremena konzervatorska zaštita mora biti usklađena s razvojem, ekonomijom, tržišnim potrebama i očekivanjima suvremenog života. Gradovi ne mogu biti muzeji. Oni moraju živjeti, disati i prilagođavati se. Zaštita koja ne razumije taj princip ne štiti grad, ona ga polako gasi. Potrebna je modernizacija konzervatorskog sustava, uz snažnu strukovnu kontrolu i interdisciplinarni pristup, kako bi zaštita postala partner urbanizmu, a ne njegov protivnik.

Populizam i paraliza odluka

Tema urbanizma dodatno je opterećena populizmom koji dominira javnim prostorom. Društvene mreže stvorile su okruženje u kojem svatko ima mišljenje o svemu, bez obzira na razinu znanja. Političari djeluju pod stalnim pritiskom, što rezultira odlukama koje se donose prema očekivanju mase, a ne prema optimalnim stručnim rješenjima. Takav sustav proizvodi stagnaciju, frustraciju i osjećaj da se prostor razvija stihijski ili ne razvija uopće.

Kada jedan grad dopusti razvoj bez kontrole, nastaje nezadovoljstvo. Kada drugi grad, pod pritiskom građanskih inicijativa, potpuno blokira razvoj, također nastaje nezadovoljstvo. U oba slučaja izostaje ono najvažnije: stručna, uravnotežena odluka koja uzima u obzir javni interes, tržišnu realnost i dugoročnu viziju grada. Dok god se struka drži po strani, a populizam preuzima ulogu regulatora, teško je očekivati da ćemo postići kvalitetna rješenja.

Jasan put prema naprijed

Unatoč svim slojevitim izazovima, rješenje postoji i sasvim je konkretno. Hrvatska mora ponovno definirati način na koji pristupa prostoru. Urbanistička komasacija mora postati alat kojim će se stvarati logične, funkcionalne cjeline. Prostor treba planirati kroz master planove - velike, promišljene cjeline umjesto kroz niz izoliranih, točkastih odluka. Lokalnim upravama treba omogućiti da angažiraju najkvalitetnije stručnjake, a ne najjeftinije. Država i gradovi moraju razvijati stručna tijela i interdisciplinarne savjetničke skupine koje će imati autoritet i znanje za donošenje odluka koje nadilaze dnevnu politiku.

Zašto je sve ovo važno

Kvalitetno planiran prostor donosi dobrobit svima. Građanima pruža ljepši, organiziraniji i funkcionalniji život. Investitorima omogućuje stvaranje proizvoda veće vrijednosti. Politici donosi stabilnost i povjerenje građana. Struci daje prostor da djeluje profesionalno. Državi osigurava održiv ekonomski razvoj i podlogu za priuštivo stanovanje. Ne postoji niti jedan argument protiv dobrog urbanizma. Postoji samo cijena lošeg urbanizma, a Hrvatska je već dugo plaća.

Vrijeme je da napustimo improvizaciju i počnemo planirati prostor jednako ozbiljno kao što planiramo budućnost. Urbanizam nije tehnička disciplina. On je ogledalo društva. Vrijeme je da odlučimo kakvu sliku želimo vidjeti.

Autor bloga: Ivan Kovačić